Optimistično pesimistična

Me,myself and I

10.08.2018.

Hate this place.

Ma nisu ti novci vrijedni toga da se ja svako jutro moram budit sa željom da zaplačem.
Eh, kud nisam odgajana da odustajem..

08.08.2018.

.

I nakon što sam mu se mrtvom pijanom izmakla da me ne bi poljubio, sjeo je na pod.
Pogledao me od dolje i rekao "glup sam, *ime* te voli a ja te idem poljubit".
I ostanem šokirana, jer ej, ako me voliš koji vrag si šutio dok sam odlazila?

04.08.2018.

Cimeri be like..

-Aj pridrži ovo.
*pruža mi crvenu veliku vilicu a ja ju uzimam*
-Izgledaš kao mala Sotona.

25.07.2018.

Mrzim te svijete.

Na današnji dan trebali smo kupiti 3 gajbe piva, hrpu kruha i još više sokova.
Trebali smo staviti kuhati kukuruz i okrenuti ponešto na ražnju.
Trebao si staviti još kojeg puža na žar i nagovorati me da ga probam. A ja bih nakon nekog vremena posustala i probala, jer godinama ponavljamo taj proces. I bio bi mi odvratan, a ti bi se smijao.
Pjevali bi sve tvoje pjesme i "moj sokole" sviralo bi bar 15 puta.
Trebali smo otvoriti bazen i prvi put se okupati u njemu. Jer to je nešto što si gradio za dan useljenja.
Trebali smo slaviti tvoja dva velika postignuća. Životna reklo bi se.
Oduvijek si htio napraviti taj bazen. I oduvijek si htio sagraditi tu, vama, savršenu kuću.
Trebali smo slaviti, pjevati, piti i plesati.
I tko zna, možda bi i ovaj put popio malo previše i govorio mi koliko si ponosan na mene. A ja ovaj put to možda ne bih shvatila tako olako.
Ali bazen nikada neće biti dovršen, a kuća je završena rukama nekih drugih ljudi.
Umjesto useljenja, danas obilježavamo 7-i mjesec od kako te nema. I boli. Užasno boli. Jer trebali smo slavit, a ne palit svijeće.
Svijeće. Cvijeće. Krunice. Kao da je to dovoljno dobro. Kao da je išta dovoljno dobro.
Jer uzeli su nam te, hladno, okrutno i bešćutno. Na obiteljski blagdan, ostali smo bez tebe koji si nas uvijek držao na okupu.
Neki dan sam čula najveću glupost. "To što je otišao na taj dan samo govori koliko je poseban bio Bogu." Vjerujem da ovdje ima vjernika pa ću se suzdržati od komentara.
Par dana nakon sahrane, za ručkom, dok moje ruke nisu bile sklopljenje tijekom molitve, rekli su mi da će me bijes proći s vremenom. Isto tako su rekli da će s vremenom postati lakše. Lagali su.
Bijes je još uvijek jak. Jači nego prije.
A kako vrijeme prolazi, sve je teže. Jer toliko toga propuštaš, na toliko toga te nije bilo. I strah me i pomisliti iz čega ćeš sve izostati.
I boli me to što te isključuju iz svega. Ona nije dala da sviraju tvoje pjesme, da se ne rasplačemo. A nije shvaćala da su baš te pjesme bile ono što nam je trebalo. Jer to si ti.
Prije dva dana bio joj je rođendan. Za svaki do sada okupili smo se na vikendici, pjesme, strka i galama. Ovaj sam propustila. Ja i svi ostali. Jer propustio si ga i ti.
Mada, polako se navikavam na to da si i dalje tu, samo u drugom obliku. Jer lakše mi je pomiriti se s tim nego s tim da te nema, da si nestao.
Jedan dan bio si tu, bio si nečiji otac, stric, sin, brat, prijatelj, susjed i kolega. A idućeg dana te više nije bilo. I iza tebe je ostala samo praznina. Ogromna rupa koja nas je polako uvlačila. Uvlači i dalje. I strah me pomisliti tko će prvi nestati u njoj. Jer ne znam kako će mama to preživjeti.
Svaki dan nedostaješ sve više. Ne znam kako to ide i ne znam gdje si sada, ali nadam se da šetaš svojom Likom i da se ponekad sjetiš i nas.
Voli te tvoja debela.

11.07.2018.

A

I onda poželim pobjeći. Ne u drugu državu, ne u drugi grad. Poželim pobjeći u prošlost.
Odlutati godinu dana unatrag.
Poželim još jednom osjetiti tu sigurnost u tvom zagrljaju. Tvoj poljubac u čelo.
Način na koji ti se zjenice rašire kada me ugledaš.
Poželim da me još jednom dočekaš u hodniku škole.
Poželim da još jednom ostanem bez daha dok me grliš u onoj svojoj crnoj jakni koju sam toliko mrzila.
I da ju još jednom obučeš meni u inat.
Poželim da tvoje ruke opet prođu mojim tijelom. One trnce i želju.
Poželim još jednu "ja tebe volim više" svađu. I poželim da ti nisi taj koji je pobijedio.
Poželim još jednu subotu u gradu, šetnju od par sati našim ulicama.
I onu jednu klupu daleko na Bosutu.
Poželim i onaj jedan zeleni most. Njegove stepenice i osjećaj koji sam imala dok sam s tobom gledala u daljinu. Poželim još jednu svađu oko kafića u koji idemo. I da se još jednom, kompromisno, dogovorimo da ćemo po mom inače ću ti se popeti na glavu.
Poželim da me još jednom pogledaš onako kao da sam centar tvog svijeta. I poželim opet biti to.
Poželim još jedan osmijeh u sred poljupca. Ali ne poželim još jedan poljubac, jer znam da ni tisuću ne bi bilo dovoljno. Uvijek ću te ostati željna, uvijek ćeš biti nešto najljepše što sam imala. I uništila.
Poželim da nisam digla ruke od tebe. Od nas.
Da te nisam prodala za prolazno..
Poželim da te nisam toliko bolila, da me nikada nisi upoznao.


Stariji postovi

Optimistično pesimistična


"Don't make homes out of people. This will leave you homesick once when they leave."